Prognani i izgnani

                                      Posvećeno Hamidu Ismailovu i Srđanu Markoviću Điđiju

Na samoj granici između Jermenije i Turske na uzvišenju sa kog puca pogled, dole na žicu i granicu, gore na vrhove Ararata, nalazi se jedno od jermenskih duhovnih središta – manastir Hor Virap. Do njega se danas dolazi ili privatnim prevozom, ili delimično u prepunoj maršutki koja vozi na liniji Jerevan – Artašat, a zatim nakon silaska sa glavnog puta predstoji kilometar-dva pešačenja. Put preseca ogromno groblje u kome su izmešane kosti i onih postpotopskih i postsovjetskih Jermena. Stećci i mramorni spomenici.

Sam manastir stoji na uzvišenju, sagrađen je još 642. godine. Manastir je posvećen Bogorodici. Na njegovim zidovima su godinama tokom sovjetske vlasti razni ljudi urezivali svoja imena i poruke. Sve to je zapravo bilo nekad davno drevna prestonica – Artašat, dok ga Persijanci nisu porušili. A samo uzvišenje Hor Virap je bilo tamnica. Tu je car Tiridat bacio Grigorija Prosvetitelja, hrišćanina i savetnika, u jamu nakon mučenja da istrune zajedno sa svojim ubeđenjima i verom.

Jama i danas postoji, u nju vode u stene ugrađene metalne stepenice. Tu je i mala rupa, u koju je prema legendi svaki dan jedna žena bacala Grigoriju lepinju. Kao što i svaka priča o prosvetljenju ide, a ide tako što neko mora i da stranstvuje da bi se nečim osvetlio, tako je i caru rečeno da izvadi Grigorija iz jame.

Priča dalje ide očekivano, Grigorije je na carevu nevericu, živ nakon 12 godina sužanjstva izašao. Car Tiridat se pokrstio, a za njim i Jermenija.

***

Budistička legenda o nastanku čaja se vezuje za Darumu. Daruma (ili Bodhidharma) je devet godina meditirao ispred zida u jednoj pećini, devet godina budan i pogružen u sebe u pećini na jugu Kine. Devet godina, i onda jedan trenutak popuštanja i Daruma je zaspao. Probudio se besan na sebe, iščupao trepavice iz kojih je kasnije iznikla čajna biljka.

Bodhidharma jedan od „patrijarha“ čan budzima (u Japanu zvanog zen) će tim činom pokrenuti šaroliki točak istorije satkan od najlepše poezije i misli, i najtežeg kolonijalnog ugnjetavanja. Poezija i misli su došli iz Bodhidharme, rat i patnja, ali i budnost i napitak koji se služi duž Azije, dolaze od Daruminih trepavica.

Vekovima kasnije, jedan čovek će u prvom pasusu svog dela napisati:

„Reka teče bez prestanka, no ni voda joj nikada nije ista: plutajuća pena skuplja se i nestaje, ne zadržavajući se ni trena. Upravo su takvi i čovek, i njegovo prebivalište“. (prevod Sonja Višnjić Žižović)

Autor je Kamo no Ćomei, a odlomak je iz japanskog literarnog klasika „Hođoki – Zapisi iz kolibe od deset stopa“.

Prva rečenica predstavlja jednu od tri bitne karakteristike budističke filozofije – nepostojanost. Odmah u oči upada i čuveno Heraklitovo „Panta rhei“, ali i pouka mudraca iz sufističke priče, koji na prvo na žalbe o nevoljama govori: Proći će, a na radost istog tog nevoljnika odgovara sa: I to će proći.

Isto ovo uočavamo u žirau novele Hamida Ismailova „Vunderkind Jeržan“, gde u veselom društvu, deda Daulet sa svojom dombrom plete žirau i uz „ulu kaltaris“ skreće pesmu kao korita vode reku, do zatona gde se skuplja pena i nestaje:

Svet teče,

Žubori,

Uliva se u večno jezero.

Jedna – ranije,

Druga – kasnije,

Slamke se skupljaju zajedno.

Došavši do jezera,

Zaustavićeš se,

Svi tamo nalaze svoj mir.

U osami, nije nam poznato da li dobrovoljnoj ili prinudnoj, Kamo no Ćomei je napisao „Hođoki“, ispovest svih životnih muka, sozercanja i preokreta. Njegovim stopama će kasnije krenuti i Sei Šonagon, i Jošida Kenko.

Pola milenijuma kasnije, jedan drugi veliki pesnik će se nekoliko puta povlačiti u osamu, ili zatvoren u kolibi, ili na zatvorenim stazama i bogazama šogunatskog Japana. Iz te osame će nastajati najveća dela haiku poezije, a pesnik je Macuo Bašo.

***

Ovo je samo par primera iskušenja i iskušenika, borba i danas traje. Nekada su iskušenja u vidu zatvaranja u hotelsku sobu –kavez, u Taškentu i proterivanje prvim letom za Istanbul, ili samoizgnanstvo u kolibu nešto veću od 10 kvadratnih metara, tu među ljudima u milionskom gradu.

Ni te sve bedastoće, ni sva ta stranstvovanja, ni to otuđivanje, nije sve to nestalo. U Bunjuelovom filmu, Simeon Stolpnik godinama stoji na stubu i prolazi kroz iskušenja, poslednje, krajnje je u Njujorku, Nečastivi u obliku žene, i Simeon sa cigarom, sede u klubu.

 

Sve je tu, i stub i pustinja, i to duhovni stub i duhovna pustinja.