Muhamed Kašgari i pećine besmrtnog Bude

BESMRTNI BUDA                   

Ništa mi nije preostalo nego da jednog jutra ustanem vrlo rano i potražim mesto na kome počiva Muhamed Kašgari. Jutro je bilo vedro, što je uobičajeno za pustinjske predele u sred leta, pa ja nisam imao mnogo problema da izbegnem jutarnje gužve u gradskom prevozu, pošto Ujguri bojkotuju pekinško vreme po kome se otvaraju državne kancelarije, banke, tržni centri i ostalo, pa počinju da izlaze iz svojih domova tek 3 sata kasnije, i to po centralnoazijskom vremenu. Mazar Kašgarija se nalazio oko pedesetak kilometara od grada i morao sam da promenim nekoliko autobusa.

Raspitivao sam se okolo koja je najkraća ruta do mazara i tako privukao pažnju agenata bezbednosti u civilu. Nisu me dugo zadržali, ali im je bilo neobično što idem u posetu ovom mazaru sam, van turističke grupe. Čudili su se jer su lako procenili da nisam Ujgur ili musliman koji je došao na hodočašće ovom velikanu istorije prosvetiteljstva. Ispostavilo se da strani i kineski turisti veoma retko posećuju ovaj mazar, čak da mnogi ni ne znaju da on postoji. Izgledalo je da Ujguri ljubomorno čuvaju svog prosvetitelja od nepozvanih gostiju. To me nije obeshrabrilo i posle izvesnog vremena i lutanja došao sam pred veličanstveni mazar koji je okruživao ogromni park sa neobičnim vrstama biljaka i prastaro groblje.

Ubrzo sam saznao da je ceo kompleks verovatno bilo jako važno mesto hodočašća nekoliko hiljada godina unazad. Brojne misterije su ga okruživale. Videlo se da je jedna strana brda, ispod koga se nalazio park sa mazarom, bila potupuno prekrivena prastarom osušenom lavom, koja je u dalekoj prošlosti pokuljala iz vulkana sa vrha planine iznad brda. Nešto slično sam video pre nekoliko godina u Kapadokiji, u turskoj Anadoliji.

Jedan od Ujgura koji me je pratio još od ulaza u kompleks mi je prišao i rekao da su tu ljudi živeli još od vremena pre najstarijih knjiga i da ih je vulkan progutao i zalio lavom. Pokazao mi je na pećinu u kojoj kaže da je živeo ogromni zmaj, odgovoran za erupciju vulkana. Srećom, zmaja tamo nije bilo kada sam provirio da pogledam unutrašnjost pećine. Ujgur kaže da ne ulazim unutra, jer ako se izgubim u spletu kanala, niko me neće nikada naći. Bio je uveren da kanali vode do centra sveta. Na putu do mazara prošao sam pored banijan drveta, za koje su mi rekli da je tu još od vremena Muhameda Kašgarija i da ima sposobnost da utiče na sudbine ljudi. Kažu da moram ovde da provedem bar jednu noć i drvo će mi odgovoriti na sva pitanja. Ujguri su očigledno Muhamedu Kašgariju pridavali ne samo reformatorska svojstva, već i svojstva čarobnjaka. Kada sam se konačno popeo da mazara, shvatio sam da je dosta skroman za mislioca i duhovnika takvog kalibra. Ispostavilo se da je Mahmud za života bio vrlo skroman, te je od svojih učenika zatražio da i njegov mazar bude skroman. Naslednici su ispunili zadatu reč, ali su svog duhovnog vodiča sahranili na mestu koje ne samo da je posebno, već izgleda kao da pripada nekom sasvim drugom svetu. Proveo sam celo prepodne meditirajući pored ovog mazara. Sve vreme boravka u Taklamakanu imao sam utisak da se vreme neprestano ponavlja ad infinitum. Možda zbog naglašene atmosfere tradicionalnosti ovog mesta, taj osećaj cikličnosti me je zgrabio za gušu. Moderna koncepcija ograničenog vremena, gde se vreme poima kao fragment između dva bezvremenska beskraja, raspala se poput tog grada koji je lava potopila. Ne znam zašto, ali utisak da se „zlatno doba“ može vratiti sve vreme je obigravao oko mene. Na kraju krajeva, svaki put kada sam zaseo pored nekog svetilišta na „Putu svile”, shvatao sam da se iz ovog kruženja bez početka i kraja možemo izbaviti jedino putem i činom duhovnog oslobođenja. Ali, put do njega je nepredvidljiv, jer njime ne može svako da putuje. To je kao da hoćeš da pređeš pustinju od oaze do oaze, a staza za koju si mislio da je još uvek tamo se raspršila na vetru, pa moraš da nađeš novu.

Poznata je priča o Nasredin Hodži koji je pristao da bude učitelj grupi mladića i pozvao ih da ga prate do tekije. Nasredin uzjaha svog magarca naopačke i tako krenuše kroz grad do tekije. Čudna skupina je izazvala salve smeha kod prolaznika, jer em je čudak bio naopako na magarcu, em su ga pratili sledbenici. Većina mladića nije mogla da izdrži prozivke mase i napustili su Nasredina. Kada su stigli do tekije, ono malo preostalih studenata upita Nasredina za razlog što je jahao naopačke. On im odgovori da nije pristojno da učenici idu ispred učitelja, ali da je smatrao da nije pristojno ni da učitelj okrene leđa svojim učenicima pa je zato uskladio ta dva mišljenja. Ili ona priča, kako je jednog dana Rumi sedeo okružen svojim učenicima, kada se iznenada pojavi derviš sav u ritama. On upita Rumija da mu kaže šta je ono tamo na gomili, pokazujući rukom na knjige. Rumi nije znao da je to Šamsi Tabrizi, veliki učitelj, već je mislio da je to beznačajni prosjak. Rumi mu odrečno odgovori da ne razume pitanje, i samo što je završio rečenicu, knjige počeše da gore. Iznenađeni Rumi skoči i upita šta se dešava. Tada mu Šamsi odgovori da ne razume šta ga ovaj pita.

Ponesen  misterioznošću mesta na kome počiva Muhamed Kašgari, iznenada upitah onog Ujgura koji me je pratio od samog početka:

„Ko je bio veći: Bajazid Bistami ili poslanik Muhamed?”

On razrogači oči tako da su mu se beonjače zabelele kao sneg, i skoro panično odgovori: „O ludače, kakvo je to pitanje? Pazi da ne upadneš u nevolju!“

Meni neka sila ne dade mira, pa mu malo pojasnih: „Zar nije poslanik rekao: Nisam Te spoznao onako kako Ti dolikuje, a Bajazid uzviknuo: Slava meni koliko sam veliki!”

„Pa šta“, reče šokirani Ujgur i poče da se osvrće. A ja dodah: „Zato što je Bajazidova žeđ za Alahom bila zadovoljena s nekoliko gutljaja milosti Njegove, dok je žeđ Božijeg Poslanika stalno rasla i on je pored svih  blagoslova spuštenih na njega ostao večno žedan nebeskog znanja.”

Ujgur je zinuo, pa je ćutao neko vreme dok sam ja zvižducima imitirao ptice koje su se sjatile na grani drevnog banijan drveta. Konačno je ustao i sa smeškom na ustima me pozvao da pijemo čaj. Ja sam mu se zahvalio na ljubaznosti i rekao da žurim u Kaši, kako često nazivaju drevni grad Kašgar.

Jednoga jutra zatražio sam od Džonija, mog novopečenog kineskog prijatelja, da me ujutru uputi u pravcu „Tri Besmrtne Budine Pećine.” Moji kineski prijatelji su me posmatrali kao da sam pao sa Marsa, jer niko od njih nije znao o čemu govorim. Objasnio sam im da u radijusu od sto kilometara od Kašgara postoje rane budističke stupe i pećine u kojima su meditirali monasi. „Tri Besmrtne Budine Pećine” datiraju su iz 2. veka nove ere i predstavljaju jedan od najranijih spomenika budizma u Centralnoj Aziji. Džoni me je nekoliko puta upitao znam li bar u kom pravcu da krenemo ujutru, dok su ostali mudro ćutali i čekali da vide dokle će me moja ekscentričnost odvesti. Nisam imao namere da podilazim verskim ili filozofskim ubeđenjima mojih kineskih prijatelja, no rekao sam im jasno i glasno da će za mene odlazak iz Kine ovoga puta biti totalni poraz ukoliko se ne pomolim Budi ispred stupe ili pećine bar jednom. Shvatili su me više nego ozbiljno, pa su preko noći  obavljali telefonske razgovore i po internetu tražili podatke o misterioznim pećinama. Ujutru me je sačekao đevrek sa kafom, đusom i listom papira na kome je stajala potvrda da pećine postoje i da se nalaze šezdesetak kilometra od Kašgara u pravcu Urumćija. Džoni i ja smo prvo uzeli gradski prevoz do krajnje granice urbanog Kašgara, a potom smo nekoliko puta stopirali da bi nas na kraju vozač improvizovanog kamioneta punog ovaca ostavio u sred pustinje. Ispred nas se nastavljao autoput prema Urumćiju koji se negde u daljini gubio u peščanim dinama. Zaustavili smo nekoliko automobila i pitali vozače da li znaju gde bi mogle da budu Budine pećine. Niko nije imao pojma o njima. Znojili smo se i proklinjali glupost vlasti, koje nisu postavile ni jedan jedini znak koji bi nas uputio ka pećinama, kada smo primetili sitnog Kineza, kose nakostrešene poput ježa, koji nas je sitnim očima posmatrao, naslonjen na svoj motocikl. Posle nekoliko minuta se odvažio da nam priđe i pita nas šta nam treba. Džoni mu je objasnio da tražimo budističke pećine. On nije reagovao ni odrečno ni potvrdno, već je zurio u moje oči, kao da ispituje ko sam ili šta sam. Već sam ranije sretao kineske vešce i ovaj tip je ličio na jednog. U momentu sam pomislio da je prethodnik neke bande, pa sam počeo da razmišljam u negativnom pravcu. Džoni je to osetio i pitao me da li želim da se vratim u grad. Ja sam razmišljao i pre nego što sam potvrdno odgovorio Džoniju naš kineski prijatelj je ponudio da sva trojica sednemo na njegov motorcikl i uputimo se u dolinu gde je nekada bila reka, a sada se nalaze samo dinama ispresecane močvarice. Svako normalan bi se zahvalio čudaku i odmaglio iz tog neprijateljskog ambijenta, ali Džoni i ja smo ipak zajahali njegov ne baš snažni motor, prepustivši mu se na milost i nemilost. Bio sam spreman da se kladim da će se motorcikl zaglaviti u pesku dok je majušni Kinez navigirao između dina i povećih močvarastih jezeraca. Posle nekog vremena, baš kada sam stekao poverenje u njegove dobre namere, zaustavio je motocikl i rekao nam da ćemo nastaviti pešice.

Džoni još uvek nije mogao da mi na osnovu razgovora sa njim potvrdi je l’ on uopšte zna da li pećine postoje i gde se nalaze. Prolazili smo pored bara opakog izgleda i on nam je ozbiljno rekao da ga pratimo u stopu, jer okolo ima živog peska. Hm, ovo baš i nije turistička ruta, motalo mi se po glavi, kada se ispred nas iznenada ukazalo poveće brdo sa tri pećine u njemu. Motociklista je samo zastao i uperio svoje sitne oči u moje, kao da je hteo da vidi moju reakciju. Šta da kažem, osim da sam bio neobično ushićen. Neka toplina mi je prožela telo i kao da sam se osećao lakšim nego inače. Trebalo je preći još par kilometra do podnožja pećina, koje su svakim korakom bivale sve veće i veće. Sada više nije bilo straha od živog peska i blata, jer da smo upali u njega, naša lakoća mu ne bi dozvolila da nas proguta. Džoni i ja smo pobedili uz pomoć ovog čovečuljka, koga su moje predrasude u startu odbacile, a sada nam on dokazuje kolika je moć opsene koju ju je on razorio. Kada smo prišli podnožju pećina, shvatili smo da je zub vremena najeo isklesane stepenike, te nije bilo govora da se njima možemo popeti do ulaza. Za nečim takvim nije bilo ni potrebe, jer je čovečuljak učinio da poletimo, pa smo kao leptiri oko sveće obigravali oko pećina.

Čovečuljak je zapevao:

„Postoji stvarnost koja beše

Čak i pre Neba i Zemlje.

Zaista ona nema oblik, još manje i ime.

Oči je ne mogu videti,

Uvo je ne može čuti.

Nazvati je umom ili Budom

Narušilo bi njenu prirodu.

Jer, tada bi bila slična nestvarnom cvetu u vazduhu.

Ona nije um, niti Buda.

Apsolutno tiha, a opet na čudnovati način prosvetljujuća,

Dozvoljava da bude viđena jedino pročišćenim okom.

Ona je dharma iznad oblika i zvuka.

Ona je Tao koji nema ništa zajedničko sa rečima.

Želeći da privoli slepe

Buda je radosno dozvolio da mu iz zlatnih usta poteku reči.

Od tada su nebo i zemlja ispunjeni

Upleteni divljom ružom.

O, dobri moji prijatelji,

Koji ste se okupili ovde,

Ako želite da čujete gromoglasni zvuk dharme,

Iscrpite svoje reči, ispraznite svoje misli,

Jer jedino tada možete da prepoznate

Jedinu Suštinu.“

Džoni i vodič su sedeli pored mene na vlažnom šljunku ispod pećina i polako ispuštali dim iz zapaljenih cigareta. Ćutali smo beskrajno dugo i osećali blagost koja je izlazila iz otvora u brdu. Bez izgovorene reči smo ustali, okrenuli se prema „Tri Besmrtne Budine Pećine“ i sa rukama podignutim u znak pozdrava krenuli natraške. Nismo se plašili da upadnemo u močvare, koje su sada izgledale kao tanke barice posle sveže letnje kiše. Bez problema smo stigli do motocikla koji nas je, blago prekriven pustinjskim peskom, čekao poput vernog psa. Kada smo se na autoputu opraštali od prijatelja koji nam je „otvorio oči“, Džoni mi je rekao da ne pomišljam da mu nudim pare, jer bi ga to smrtno uvredilo. Džoni mu je poklonio nekoliko cigareta koje je izvadio iz poluprazne pakle. Ja sam mu prišao i zagrlio ga, pa sam mu blago, u znak pozdrava i večite budnosti rukom pogladio kosu, koja je stojala uspravno i ponosno poput bodlji na ježu. U povratku nas je pokupio neki zemljoradnik sa traktorom. Dok smo odmicali, posmatrao sam našeg drugara, koji je i dalje stojao pored motocikla ispod pešćane dine i gledao u našem pravcu. Nekakav fantastičan utisak da ovog čoveka poznajem oduvek stezao mi je grudi. Džoni se samo smeškao.