Alepo, Sirija

Alepo

Ispod masivnih zidina citadele u Alepu nalazi se pijaca na kojoj se prodaje sve od hrane pa do ofucanih automobilskih guma. Kada god se neki turista ili zapadnjak približi bilo kakvom štandu ili kartonskoj kutiji na kojoj su poređani najneverovatniji predmeti, stotine pari očiju su usmerene ka njemu u iščekivanju reakcije na izgovorenu cenu. Naravno da su cene uvek utrostručene kada se neki bledoliki prikrade i pokuša da kupi bar masline ili urme. Ja sam njihove cene smanjivao od četiri do šest puta i uvek izazivao salve smeha. Posle višeminutnog rvanja došli bi smo do cene koju plaćaju i lokalni sirijski građani. „Velkam, velkam“, uzvikivali su skoro u horu Sirijci zadovoljno namigujući među sobom zbog spoznaje da tuđinac nije uzeo k srcu najobičniji pijačni ritual već se muški držao i tako dokazao da je dorastao bliskoistočnim običajima. Alep je jedan od najfascinantnijih gradova na svetu. Malo njih zna da je Alep, možda, jedan od najstarijih gradova koji istorija pamti.

Oni koji su upućeni slažu se da je tu bila ljudska zajednica još pre pet hiljada godina. Na opisanoj pijaci sam često zaustavljao taksije i govorio vozačima da me voze u udaljene krajeve grada za koje sam pretpostavljao da kriju po neki dragulj o kome ostali turisti i znatiželjnici nisu znali. Sa taksistima su pregovori išli nešto teže nego sa pijačnim trgovcima. Nisu hteli da uključe taksimetar i očekivali su da od jedne vožnje sa turistom zarade dovoljno kako bi taj dan završili i otišli da piju čaj sa drugarima.

Alepo, Sirija

Kada sam simpatičnom bradonji objasnio da želim da posetim manastir Svetog Simeona, zasijale su mu sitne oči ispod naboranog čela prekrivenog gustom čekinjastom kosom. Tražio je trideset evra za vožnju do tamo, jedan sat čekanja i povratak u grad. S obzirom da je manastir od centra Alepa udaljen bar pedeset kilometara tražena cena nije bila preterana sa tačke gledišta nekoga ko je došao iz preskupe Evrope. Ipak, znao sam da mi je bradonja zaračunao triput više. Rekao sam mu da ću platiti dvadeset evra i to da me ispred manastira čeka dva sata. Nije hteo da pristane i krenuo sam polako da napuštam vozilo. „Okej, okej“, zabrundao je moj Sirijac i ja sam se zavalio u zadnje sedište taksi vozila. Jezdili smo pored predivnih delova severne Sirije koji bi se još mogli nazvati sirijskom Anadolijom. Maslinjaci, lugovi iz kojih bruje horovi zrikavaca, pastiri koji teraju ovce i mašu turistima zaslepljenim od lepota koje je Tvorac napravio u trenucima svoje veličanstvene inspiracije. Kurdi, Turci, Arapi, Persijanci, Rimljani, Grci, Asirci, Vavilonci, Hetiti, to je kratka lista civilizacija koje su oduvek naseljavale Siriju. Moderni Evropljanin može samo sa uzdahom da se pokloni teritorijama na kojima su nastali Stari i Novi Zavet.

Hrišćanski krst, Srija

Manastir Svetog Simeona je bio izgrađen krajem petog veka. Zemljotres početkom šestog veka uništio je krov i od tada više nikada nije bio obnavljan. Kada sam mu prišao bilo mi je odmah jasno da se radi o jednoj od najvažnijih građevina hrišćanske tradicije. Nažalost, malo knjiga o tome govori čak i u zemljama gde je hrišćanstvo najuticajnija religija. Za one koji ne mare o istoriji i religiji, ili nisu dovoljno obavešteni, treba bar pomenuti da je nekada i u Siriji hrišćanstvo bila dominantna religija. Manastir Svetog Simeona se nalazi na uzvišici sa koje se vide desetine kvadratnih kilometara predivnih anadolijskih pejsaža. Sam manastir se prostire na oko deset hektara zemlje i očigledno je da su arhitekte gradeći ga dovele u skoro apsolutni sklad zdanja i park koji ih je okruživao. Videlo se da je apetit za obnovu ove nekada velelepne građevine bio veoma mali kod sila koje su ove teritorije preuzele od hrišćana. To mi je donekle bilo razumljivo, a sa druge strane i nerazumljivo jer su Aja Sofija u Istanbulu i Umaja džamija u Alepu nekada davno bile hrišćanske ustanove. Zašto onda osvajači nisu od ovoga zdanja na ovako prelepom mestu napravili ili nadogradili, bolje rečeno, nešto čime bi se ponosili i tako ostavili budućim generacijama mesto za okupljanje? Lokalni kustos mi je objasnio da čak i u letnjim mesecima ovde nema mnogo turista i da uglavnom dolaze verzirani vernici iz hrišćanskih zemalja. Preko noći sve je pusto i lokalci iz obližnjeg sela se drže na pristojnoj udaljenosti. Smatrali su da se noću ovde muvaju seni koje je jako teško podneti. Sa čuđenjem sam gledao kustosa i onda mi je on šapatom objasnio da će mi za dobru napojnicu omogućiti da prenoćim unutar hrama. Legendu sam koliko – toliko poznavao i ona je govorila da, svako ko ima hrabrosti da provede noć ispod stuba gde je stajao Simeon Stajlit, ukazaće mu se njegove seni i sutrašnji dan označiće početak nečeg sasvim novog u životu iskušenika. Nisam tom prilikom priuštio sebi takvo iskustvo računajući da će za to biti prilike jer sam želeo da se vratim u Siriju i u njoj provedem duže vreme. Prokleti rat me je sprečio i sada žalim što nisam poslušao misterioznog brku.

Alepo, Sirija

Simeon Stajlit je živeo krajem četvrtog i početkom petog veka i ne postoji nijedan svetac u hrišćanstvu oko koga je bila veća nota misterije i ushićenja. Ako za nekoga sveca može da se kaže da je zaštitnik „Svetih budala“, onda je to Simeon. Pripoveda se da je stajao na stubu u sredini hrama tridest i sedam godina. Kada sam se prošetao celim prostorom gde je nekada bila masivna crkva shvatio sam da je ona konstruisana u obliku krsta sa četiri bazilike koje se susreću u oktagonu u čijem je centru stub na kome je stajao Simeon. Nisam bio iznenađen kada mi je prišla jedna Amerikanka zelenih očiju i rekla da je ovo mesto bilo okupljalište pagana pre i posle Simeona. Kaže da se i dan danas drogirani beduini i derviši prikradaju stubu i igraju oko njega u divljem transu. Simeon nije ništa ostavio od pisanih tragova pa se šture činjenice o njegovom životu saznaju od istoričara toga vremena. Rođen 390. u hrišćanskoj porodici iz sela Sisa, mali Simeon je pokazivao tendenciju da sakuplja mirišljave trave po blagorodnim poljima južne Anadolije i da ih zatim pali. Videli su ga više puta kako pleše oko zapaljene vatre. Već tada je sedeo u društvu asketa koji su ga podučavali istini da ljudsko biće ima veće šanse da spozna sebe i Tvorca ako živi povučeno u samoći. Bez znanja i odobrenja roditelja, Simeon je napustio rodni dom i pridružio se bratstvu manastira u blizini tadašnje Antiohije u kojoj je obitavao, svecu nalik, Otac Heliodorus. Objasnivši sebe kao poniznog i siromašnog, Simeon je uspeo da nagovori Oca Heliodorusa da ga primi u manastir. U manastiru je Simeon proveo sledećih deset godina i već na samom početku njegovo je ponašanje skrenulo pažnju ostalih žitelja. Simeon je u dubokoj poniznosti redovno postio i provodio više vremena od drugih u samoći. Mnogi od sveštenika su se osetili duhovno inferiornim u odnosu na mladog čudaka što je počelo da rađa njihovu zavist. Čuđenje bratije je eskaliralo kada je mladi Simeon iskopao rupu usred manastirskog dvorišta i u njoj provodio vreme u doba najvećih žega dok su se ostali vernici sklanjali od sunca. Situacija je postala nepodnošljiva kada je Simeon zgrožen svojim telom prestao da ga pere, pa su se na njemu u jednom momentu pojavili crvi. Jak zadah tela mladoga Simeona koji je često bio u stanju duboke meditacije izazvao je ostale sveštenike koji su od Heliodorusa zatražili da progna mladog posvećenika. Otac je to i učinio, pa je Simeon našao utočište u starom presušenom bunaru, leglu zmija i škorpija. Posle nekoliko nedelja Heliodorus je usnio san u kome desetine anđela sa bakljama trče oko njega i traže da im on preda Simeona jer je njegovo mesto među njima. Sav u groznici, Heliodorus se budi i naređuje svima da krenu u potragu za mladim iskušenikom. Nalaze ga u presušenom bunaru polumrtvog. Izvidan je molitvama i lekovitim travama pa pošto se uspravio od ležaja Heliodorus se bacio na njegove noge da ih celiva i traži oproštaj. Legenda kaže da je crv koji je pao sa Simeonovog tela postao biser u trenutku kada je dotakao tle. Godinama kasnije Simeon se seli na brdo iznad Telanisosa na kome je potom izgrađen hram u njegovu čast. Stub koji je prvobitno napravio bio je visine od tri metra. Mnogi istoričari su tumačili Simeonovu želju da stoji ili sedi na stubu kao nasleđenu od pagana koji su milenijumima pre hrišćanstva improvizovali falusna božanstva u obliku stuba i penjali se na njih. Kasnije je stub povećan na jedanaest metara, da bi njegova konačna forma merila osamnaest metara visine sa platformom od dva kvadratna metra. Sve u svemu, Simeon je proveo trideset sedam godina na platformi izložen oštrim zimama i jarkim letima. Istoričari kažu da je uzimao hranu jednom nedeljno i da mu je to omogućavalo gipkost tela. Za vreme verskih festivala je stajao po celu noć sa rukama uzdignutim ka nebu. Dozvoljavao je samo najbližim saradnicima da priđu platformi da bi mu dostavljali hranu ili vodu. Poslepodneva je provodio u debatama sa vernicima koji su sedeli u podnožju stuba. Od zalaska sunca pa do ranih popodnevnih sati sledećeg dana posvetio bi se molitvama. Spavao je oko dva sata dnevno. Opisan je kao neko ko ima vedar duh i često se šali u razgovoru sa vernicima. Majci, koja ga je posle više godina pronašla, nije dozvoljavao da se popne na platformu i kada je ona umrla, zatražio je da je sahrane u podnožju stuba kako bi ostali i dalje zajedno. Malo koji mistik je skrenuo toliko pažnje, od britanskih ostrva pa do Kineskog zida, hiljadu pet stotina godina pre interneta i televizije. Jermeni, Etiopljani, Gali, Španci, skitski nomadi, glavešine iz Rima i Konstantinoplja tiskali su se sa lokalnom svetinom ispod stuba na čijem vrhu je živeo Simeon. Njegova slava je bila ogromna za života kao i posle smrti. Istoričar Evagrius opisuje momenat kada je Simeon ispustio dušu kao veliki događaj u kome je ogromna i blještava zvezda osvetlila čitavu Siriju, pojavljujući se i nestajući nekoliko puta. Pesnikinja Gertruda Bel koja je posetila manastir 1905-e opisuje „veliko oko koje se pretvorilo u zvezdu iznad arkada hrama“. Svedoci kažu da je pesnikinja našla baricu ispod stuba, pokvasila ruke u njoj i umila lice. Ja bauljam između stubova hrama, izbegavam turiste koji su se iskrcali iz velikog autobusa i pokušavam da nađem baricu gde bih i ja oprao svoje lice. Nema je, jer je nesnosna vrućina obuhvatila Siriju i traje danima. Onda gledam žmirkajući ka Sunčevom disku jer je to jedino oko koje nas posmatra sa neba. Ipak, čujem Simeonov glas koji mi šapuće da je naše srce naše najveće oko. Vozeći se nazad ka Alepu hvalim se bespotrebno vozaču kako ću u bliskoj budućnosti doći ponovo u manastir Svetog Simeona da provedem noć sam samcat sa njim. Prokleti rat me je sprečio u tome i naučio da držim jezik za zubima.

Lako je izgubiti se u bezbrojnim sokacima lavirinta koji još nazivaju „bazaar“ u starom delu Alepa. Zastanem, nasmejem se prodavcu koji me lukavo gleda, ponekad nešto kupim kada shvatim da mi to što kupujem treba, nekad samo odmahnem glavom i pogledom pomilujem razne đakonije koje mame. Na bazaru su naročito ponosni na sapune obogaćene maslinovim uljem za koje kažu da su više nego dobri u očuvanju kose. Kada se bolje zagledam oko sebe shvatam da Arapi imaju izvanredan kvalitet kose. Prodavci srebra ponosno vade svoje kolekcije i ne uzrujavaju se ni malo ako im po sto puta kažeš da ne želiš da kupuješ nakit. Samo se smeškaju, posađuju te na udobnu stolicu, naručuju čaj od kalfe i bez žurbe pokazuju filigranske radove u srebru i ostalim metalima. Jednim okom kradomice mere kada će se gost zagledati u ono što mu se stvarno sviđa. Ja glumim laganu ravnodušnost i to ih još više napaljuje da vade svoje retke stare relikvije iz doba Saladina i krstaša. Kada konačno shvate da od prodaje nema ništa, mirno se prepuštaju srkanju čaja i od turiste pokušavaju da izvuku neku pametnu reč. Ja volim da pričam, pa ponekad kažem i nešto pametno. Bilo je situacija na Istoku kada su trgovci poverovali da znam više o njihovoj kulturi nego oni sami, pa su mi nudili da uzmem robu na kredit i platim kada mogu. Ja sam se u takvim situacijama smejao i govorio im da ne padaju u zamke slatkorečivih protuva koje se muvaju okolo i glume gospodu. Smehom smo se i pozdravljali da se više nikada ne sretnemo u razuzdanom koloritu bazara. Pokupio sam veliku kartonsku čašu sveže isceđenog soka od nara i čuvenu alepsku baklavu, pa zaseo na drvenu stolicu sa pogledom na predivnu Umaja Džamiju. Kažu da je ovo jedno od najstarijih i najvažnijih svetilišta u islamskom svetu.

Sirija / ornamenti

Taman kada sam sladostrasno pojeo slatkiš i kad je stomak počeo da ga vari, neko me je pokucao po ramenu. Reče da se zove Muhamed i da će biti jako srećan ako želim da mi pokaže unutrašnjost Umaja Džamije. Zagledao sam se u Muhamedove oči boje badema i shvatio da nije raspušteni turistički vodič koji želi da zaradi ekstra paru. Pokazao je na tinejdžera pored sebe i rekao da je to njegov rođeni brat Džamal koji će nam se pridružiti u obilasku hrama. Pristao sam da me ova dvojica arapskih mladića uvedu u hram jer bilo je nešto veoma čisto u njima. Ne govorim o njihovim besprekorno belim burnusima koji Arapi nose u mesecima žege, već o manirima koji su odavali apsolutno smerne i vaspitane mladiće. Na moje veliko iznenađenje, službenik na ulazu ih je dobro poznavao i vrlo ljubazno nam je pomogao da u specijalnim odeljcima ostavimo svoje cipele i onako bosonogi zakoračimo na savršeno izglačan mermer.

istok-2010-288

Svaki put kada sam ulazio u svetilište osećao sam se poniznim i malim bez obzira što se nisam rodio kao musliman. Bilo je nečeg očaravajućeg u konstrukciji hrama koji je dominirao i u isto vreme ostavljao prostora da se u njemu osećaš slobodno. Možda zato što je unutrašnjost bila izuzetno velika, mislim na glavno dvorište, gde su se vernici družili i spremali za namaz. Pošto mi je objasnio nekoliko činjenica vezanih za istoriju hrama, Muhamed je hteo da uđemo u glavnu odaju i prisustvujemo službi. Rekao sam mu da nisam musliman i da ne znam pravila ponašanja. Muhamed se samo nasmejao i Džamal me je svojim očima srne ohrabrio da se ne brinem. Seli smo sa ostalim vernicima i niko mi nije zamerio što sam tu i što ne razumem u potpunosti ritual vere kojoj formalno nisam pripadao. Ja sam sve vreme sedeo na podu dok su se u blještavoj sali vernici klanjali i na samom kraju sam se poklonio i ja. Posle smo ušli u obližnju poslastičarnicu, jer kao što već rekoh, Alep je pored Damaska kraljevstvo kolača, smestili smo se udobno i razgovarali o raznim religijama. Muhamed je bio student kome je još malo trebalo da završi studije. Ponudio mi je da sutradan odemo do univerziteta u Alepu koji je jedan od najvećih na svetu. Pristao sam ponesen predivnim iskustvom iz Umaja Džamije i željom da vidim univerzitet o kome sam samo slušao.

istok-2-2010-501

putovanje-na-istok-i-sta-je-bilo-posle-265

 

Dan je otpočeo slasnim doručkom sa lepinjicama od kukuruznog brašna i čuvenim medom iz Anadolije. Taksisti nije palo na pamet da zacenjuje pošto su Muhamed i Džamal bili sa mnom u taksiju. Među studentima koji su prolazili i znatiželjno me osmatrali osećao sam se kao da sam i ja ponovo student. Muhamed me je upitao da li želim neku knjigu iz Univerzitetske biblioteke da čitam dok sam u Alepu. Ne znam zašto, ali prva stvar koja mi je pala na pamet bila je knjiga „Teozofija svetlosti“, Šihabudina Suhravardija zvanog još Al-Muktal. Pretpostavljao sam da imaju knjige ovog mudraca iz dvanaestog veka jer je život okončao u Alepu. Muhamed je tražio knjigu i posle nekoliko minuta, jer smo ušli preko reda, službenik mu je doneo nekoliko knjiga na engleskom i francuskom. Bio sam prijatno iznenađen. Onda sam primetio da su doneli knjige od Omara Suhravardija, najpoznatijeg od trojice mudraca sa istim prezimenom, koji je živeo u istom veku i bio istaknuti sunitski filozof. Ja sam se lepo zahvalio i pokušao da objasnim službeniku i Muhamedu da bih voleo knjigu od drugog Suhravardija, onog koga zovu Muktal. Tada su nastali problemi. Video sam da se službenik uspaničio pa je pozvao svoga šefa koji ga je saslušao i potom nekoliko minuta Muhamedu objašnjavao nešto na arapskom. Muhamed je pobledeo. Tiho se zahvalio šefu biblioteke i mene polako povukao za ruku u pravcu izlaza.

Pitao sam ga na ulici u čemu je problem, očekujući da mi kaže kako ta knjiga nije prevedena na strane jezike. Muhamed mi je zabrinuto objasnio da on lično nikada nije čuo za Muktala, ali da mu je upućeniji šef biblioteke objasnio da se radi o poznatom jeretiku koga je kler egzekutirao posle ličnog naređenja Saladina. Meni je sinulo u glavi da je Muktal poreklom bio Iranac i da je verovatno šiitska gnoza isprovocirala kler da ga odstrani. Nije mi bilo jasno zašto je ta knjiga isključena i posle devet vekova iz studentske biblioteke. Nisam mogao da shvatim da su i moderni kanoni toliko opterećeni da ne dozvoljavaju takvu vrstu dijaloga. Izvinio sam se Muhamedu koji je počeo da se smeška.

Dok smo pili limunadu u obližnjoj poslastičarnici Muhamed je nešto živo objašnjavao svome mlađem bratu. Gledali su u mom pravcu i blago se smeškali. Onda se Muhamed na engleskom obratio meni komplimentom kako njih dvojica misle da sam ja dobar čovek, ali da sam ipak malo zastranio. Ja sam se nasmejao i pomislio kako ova dva divna dečaka ni ne slute koliki je bio moj osećaj zastranjenja. Oni su bili skoncentrisani na svoj ugao gledanja u kome su došli do zaključka da moram da se vratim izvorima islama. Ja sam se zagrcnuo, jer sigurno je bilo da sam daleko i od izvora hrišćanstva, a kamoli islama. Ipak, saslušao sam ove momke. Oni su, jednostavno, bili zabrinuti činjenicom da sam ja preskočio celo kuransko objašnjenje geneze i ispustio iz vida pravila po kojima treba da se ponaša normalan čovek. Smatrali su da je Šejtan već stavio seme zablude u moju dušu i ponudili su mi da prođem brzu školu islama u njihovom domu. Sada sam ja bio zbunjen jer sam smatrao da znam dovoljno o islamu kako bih vodio običnu konverzaciju sa nekim vernikom upotrebljavajući komparativnu metodu.

Znamo da judeizam, hrišćanstvo i islam imaju iste korene. Alah je Elohim, Ibrahim je Abraham, Isa je Isus i tako dalje, no problem je nastao kada sam počeo da se pravim pametan i očigledno stao na živac ljudima koji su svoju religiju poštovali pravolinijski i sa željom da poštuju i ostale religije na taj način. Muhamed i Džamal su procenili da bih ja mogao da postanem dobar musliman samo ako prođem dopunsku nastavu. Nisam imao srca da ih odbijem. Narednih nekoliko dana sam provodio sa njihovim rođacima od tri do osam godina koji su gledali crtane filmove o Muhamedovom prosvetljenju, od leta do objave i pohoda na mnogobožačke sledbenike. U stvari, gledali smo ih zajedno dok su ukućani, Muhamedovi i Džamalovi roditelji, tetke, teče, ujaci, babe i dede sa komšilukom, ponosno gledali mladi naraštaj kako se obrazuje sa turistom. Prinosili su nam razne đakonije i mislim da sam se ugojio za tih nekoliko dana. Da sam hteo da gledam crtaće još godinu dana i žvaćem urme i baklave, mislim da bi moji domaćini na to pristali.

Dan rastanka se približio jer sam se spremao za Damask i Muhamed mi je poklonio Kuran na engleskom. Zamolio me je da ga ne spuštam na zemlju i da ga po mogućstvu čuvam uvijenog u lepu tkaninu. Zagrlio sam i poljubio Muhameda kao brata najrođenijeg.

Crni Isus, Sirija

Autobus je grabio autoputem kroz predele koji su sve više postajali oivičeni pustinjom i ja sam tonuo u neko stanje duha koje se lomilo između osećanja blage tuge i radoznalosti koga bih još mogao da sretnem na ovom divnom putu. Razmišljao sam o Al- Muktalu koga se ovaj vidljivi svet malo ticao. Kažu da skoro uopšte nije vodio računa kako je obučen i vrlo često je zaboravljao da uzima obroke. Imao je običaj da posti i provodi duge noći meditirajući o teozofskom kraljevstvu. Izbegavao je velikodostojnike i ljude željne slave i bogatstva. Viđali su ga kako ponire u sufijski trans, koji zovu ‘sema’, dok je slušao duhovnu muziku. Pisao je i govorio o Purpurnom Anđelu, koji je predstavljao idealnu prirodu božanskog mikrokosmosa ozračenog Desetom Inteligencijom, ili onom koga zovemo Anđelom ljudskoga roda. Muktal je pisao o pogibiji i trijumfu unutrašnjeg putnika koji svoje putovanje puno prepreka i opasnosti okreće u vlastitu korist i definitivno se izbavljuje iz egzistencijalnog izgnanstva i samootuđenja. Purpurna boja Anđela aludira na obojenu jutarnju svetlost i svetlost sutona, raspon metafizičke i fizičke perspektive, mešavinu svetlosti i mraka, bele svetlosti i crne boje.

Dok autobus trucka kroz sada pustinjski kolorit osećam se kao neko ko bi voleo da ispuzi iz kosmičke tamnice i potraži univerzalnu gnostičku dušu u svojoj iskonskoj domovini. Svi mi vapimo za sopstvenim Anđelom-Čuvarom koji sedi kraj vrela života i besmrtnosti. Susret s Purpurnim Anđelom, Suhravardi smešta na vrh mistične planine koju naziva Smaragdnom Stenom i koja se prema šiitskoj tradiciji nalazi na granici gradova Jabarse i Jabalke. To je zov za Večnim Imamom koji je istovremeno i Zeleno Ostrvo u sredini Beloga Okeana. Na tom ostrvu se konačno sreću inicirani i njihov Anđeo-Čuvar.