Nakšibendi

NAKŠIBENDI

Smestio sam se na klupu, nekoliko metara od mazara, i prepustio svojim mislima. Behaudin predstavlja svetionik u tami neznanja, duhovnog viteza koji je utemeljio ritual bratstva.

Nekad davno prorok je inicirao Imama Alija tako što je sa tri prsta ubacio so u vodu i izjavio: „Ovo je religija.” Ponovo je zahvatio so i ubacivši je u posudu sa vodom taj čin propratio rečima: „Ovo je mistični put.” Kada je treći put uradio isto, rekao je: „Ovo je individualno ostvarena gnoza.” Na taj je način trijada koja dominira celokupnom islamskom duhovnošću i ezoterijom posvećena sakralnim činom, pa se taj običaj prenosio vekovima. Ritual bratstva i silsile koje je presecao rađali su najblistavije umove među misticima Azije, od kojih su neki bili svesno žrtvovani zarad skrivanja tajni. Dok gledam u Behaudinov mazar, razmišljam o Abdulu Katabu, prijatelju 5. i 6. šitskog Imama, Muhameda al-Bakira i Džafara Sadika. Ovaj drugi ga se odrekao. U kontrainicijaciji Sadik govori Katabu: „Seti se i ne zaboravljaj. Poznaješ ono što je skriveno. Poveravam ti naše sledbenike, žive i mrtve.“ Mudraci kažu da je na isti način prorok Muhamed postupio sa prvim sufijem Solomonom Farsijem. No, ljubav Kataba prema Džafaru Sadiku nikada nije splasla, već se razgorela u njegovim učenjima.

Katab je žrtvovao život za Džafarovog sina Ismaila kada je sa sedamdeset adepata bio pogubljen u džamiji u Kufi. Preživeli su se zakleli na vernost Ismailu i tragove toga učenja nalazimo u tekstovima koji otkrivaju reformirani ismailiti iz Alamuta. Generacijama se sledbenici reda zaklinju rečima: „O, tako mi moći i slave moje. Ako i jedan od moje braće bude ubijen, krivca ću kazniti takvom kaznom na kakvu još nikada nikog nisam osudio od početka svetova i vekova, Avrama prijatelja, Mojsija sagovornika, Isusa Duha moga, Muhameda moga prijatelja i Abdula Kataba, tajne moje gnoze, jer je on moj rod, moj prijatelj, jer po njemu je izgubljen svaki onaj koji je izgubljen, po njemu je izbavljen svaki onaj koji je izbavljen. Tako mi moći i slave moje. On je za mene kao kada bi ga vi kontemplirali na planini Svetlosti. Niko ga ne može kontemplirati osim onoga koji potiče od moje vlastite Svetlosti. To je kao kada bih ja kontemplirao njegovu braću ujedinjene s njim, one koji nemaju ni sumnje ni nesigurnosti. S mačem u ruci kose svoje neprijatelje. Oni čine Božiju četu. Božiju četu. To su pobednici.“ Kako adepti tumače odricanje Džafara Sadika od Abdula Kataba? Iz naraštaja u naraštaj brod gnoze izložen je besu istih Protivnika. Njihova su imena poznata. Događa se da Mudrac radije uništi brod nego što dopusti da ga se dočepaju Protivnici. To je brod gnoze na koji se penju oni koji traže spas iz ezoteričkog bezdana.

Siromasi koji rade na moru su oni koji su nastanjeni u božanskoj gnozi. More je spoznaja, voda je ezoterijska spoznaja. Siromasi koji rade na moru članovi su bratstva, gnostici. Oni su Siromašni, ali Jedinstveni, Plemeniti, Vodiči. Prema predaji Džafer Sadik je pošto se odrekao svog omiljenog adepta rekao: „Hteo sam da uništim brod koji je vlasništvo siromaha što rade na moru, jer ga je pratio kralj koji nasiljem osvaja svaki brod. Ko god sretne Abdula Kataba, neka mu kaže da je on svetlosni brod što jezdi po moru mudrosti.“ Istorija je kasnije pokazala da je nasilni kralj bio Isa ibn Musa, guverner koji je pogubio Kataba, jer je on kao „brod gnoze” otišao predaleko od „sigurne obale.” Džafer Sadik  žrtvuje brod kako bi se nasilni kralj (otimač brodova gnoze) dokopao samo olupine. Abdul Katab prihvata opoziv Džafera Sadika dobrovoljno kako bi do smrti ostao veran Imamu i samom sebi. Podižem se sa klupe, stavljam ruku na zaštitnu ogradu mazara Behaudina Nakšibendija i bez žurbe se vraćam mojim prijateljima.