Neprilagodjeni

 

Oblak dođe i na travu…stade suze liti,

Bez rumenog vina nikad ne treba biti.

Kako nam se danas mili po toj travi ići,

A iz našeg praha travu ko će sve gaziti?!

                                          Omar Hajjam

……………………………………………………

Jednom sam se, ne tako davno, obreo u tadžikistanskom gradiću Ajniju vekovima smeštenog u dolini između obronaka planinskih masiva koju lokalci zovu Fan. Nije lako u tom delu Centralne Azije organizovati prevoz, ali jednoga jutra prišao mi je brka sa preplanulim licem i reče da ima džip koji je i te kako nužan u brdskim predelima ako želiš da obilaziš sveta mesta.

Pristao sam na njegovu ulogu vodiča i vrlo brzo sam se obreo na mazaru Abdulah Džafara Rudakija, velikog pesnika iz 10-og veka. Znao sam već ponešto o ovome pesniku koji je bio uzor mnogim posle njega, no nisam znao detalje iz njegovog života. Imam koji se brine o mazaru i brka su me posadili pored mermernog groba i objasnili mi da je Rudaki svojevremeno odbio sponzorstvo tadašnjih vladara Samanida i sa njihovog dvora se vratio u svoj rodni kraj da nastavi život okružen prirodom i u miru. Toliko je voleo prekrasnu prirodu, u čiju sam se lepotu i sam uverio, da su ga kler i ostali ljubomorni pesnici proglasili za pagana.

Odgovarao im je u svom stilu: ,,Svet se okreće i vreme teče kao potok ispod naših nogu. Ono što zovete eliksirom danas, može postati otrovom sutra, pa šta? Onaj koji boluje svakako će ga probati ne znajući da vreme može načiniti nove stvari starim i isto tako stare stvari novim. Tako je, neko cveće je usahnulo, a neke pustinje su procvetale.” Kažu moji domaćini da je Rudakijeva poezija bila uzor za majstore kao što su bili Firdusi, Hajam, Sadi, Hafiz, Džami, Navai i mnogi drugi koji su Rudakija pominjali kao učitelja. I ranije sam sedeo sa učenim ljudima pored mazara u Damasku, Širazu, Deliju i svim onim mestima gde se poštuju duhovnjaci koji su zadužili ljudski rod, no fascinacija je ovoga puta u Tadžikistanu bila od one vrste zbog koje ti se zavrti u glavi. Smeje se brka zbog moje opijenosti i kaže mi da imam hoće da mi pokloni neku knjigu na ruskom jeziku. Pomislih da je to velika čast i kada sam shvatio da sam na poklon dobio knjigu poezije meni nepoznatog pesnika Timura Zuljfikarova upitno sam pogledao moje domaćine.

Imam se smeška, pa mi tutnu u ruku šolju crnog čaja i kaže da poslušam još jednu priču. Naime, trideset godina posle Muhamedovog leta anđeo Đubril se ukazao i Uvajsu, žitelju Karna u Jemenu, naredivši mu da se ostavi materijalnog sveta i posveti podučavanju odabranih. Siromaštvo im je bilo životno opredeljenje i skupljali su se oko grobova ,,Svetih Mrtvaca” kako bi pročistili srca. Čak je i Muhamed govorio ,,da ako ti srce opčini tuga, idi i moli se na grobovima svetih.” Na početku su Uvajsijevi pobornici hodali potpuno goli i nazivali su ih Abdali. Mnogi su ih smatrali umobolnicima ali potpuno bezopasnim. Imam kaže da se njihov broj od vremena Uvajsija limitirao na sedamdeset u svakoj generaciji. Većina ih živi u nedostupnim krajevima na obroncima planina i pećinama. Druže se sa divljim životinjama i ponekad se spuste u naselja da pokažu kako još uvek dele materijalni svet sa ostalim ljudima. Imam je otpio gutljaj čaja i zagledao se u mene sa svojim kao smaragdi zelenim očima. Kaže da se prorok Muhamed godinama borio da ljudima oko njega dokaže da nije pesnik nego prorok. Uspelo mu je. Alah napravi od pesnika ili mrtvaca ili mudraca. Pesnik živi kratko, a mudrac dugo. Pesnik voli sve ljude, no svi ljudi ne vole pesnike. Ove reči imama su mi odjekivale u glavi dok sam ulazio u sobu hotela u Panđekentu, drevnog grada u kome su još uvek vidljivi ostaci ,,Kula Tišine” mesta gde su Zorosatrijanci  orlovima ostavljali svoje mrtve. Moj vodič, čije sam ime zaboravio no pamtiću ga kao misterioznog Brku, značajno je namignuo dok sam ja zurio u prekrasne planinske vrhove koji su se uzdizali iznad drevnog grada. U tom mestu sam ostao nekoliko nedelja dok nisam iščitao knjigu koju mi je imam poklonio i dok nisam o njoj dobro porazmislio okružen prekrasnim ambijentom hotela. Kako je to čudno, naletiš negde na srednjem Istoku na obične ljude koji vole pesnike i mudrace, oni ti poklone knjigu tajni i dok je čitaš kao da je čitav plot iz knjige ,,iscureo,, napolje i postao deo tvoga realnog života. Nekoliko paunova su se gnjezdili oko ribnjaka pored koga sam sedeo u bašti hotela dok je prekrasna devojka sa ružičastim usnama i zlatnim uvojcima, svako malo, nalivala moju šolju sa čajem. Shvatio sam da je knjiga koju nisam ispuštao iz ruku izdata u Moskvi 1980-e i da je nastala od nekoliko proznih poema koje je pesnik posvetio mudracima Nasrudinu Hodži i Omaru Hajamu. Vrlo brzo mi je bilo jasno da je neobičan stil, koji me je podsećao na ,,zaumski,, jezik Hlebnjikova, vrlo vešto mešao pesnikovo ogromno ezoterično znanje sa semantičkim lavirintima svojstvenih Džems Džojsu ili Hermanu Brohu. Drugim rečima post-modernizam ubačen u vrtloge drevnih ritmova koji čitaoca polako ali sigurno uvode u stanje transa. Nisam tada znao da se Timur Zuljfikarov okušao i kao scenarista filmova, ali sam to mogao da pretpostavim usled impresija nastalih zbog pesnikovog veoma slikovitog stila koji slovima slika minijature svojstvene najvećim mogulskim slikarima. Jasno mi je bilo već kod prvog čitanja da Timur deli Firdusijev senzibilitet junačkog epa, ali da je u njegovom pesništvu vidljiv i daleki dostojanstveni predak, pra-predak svakog pripovednog izraza, ako ne i ljudskog predanja uopšte – mit. U mitu se razotkriva osnovno stanje ljudske duše, razotkriva se samoj duši, koja ga ponovo prepoznaje i aktivira u zbivanjima u svetu i prirodi. Timur je motivisan ,,zvezdanim nebom nad njim i moralnim zakonom u njemu samom” jer je to mitski ukorenjeno znanje o vanvremenosti i koje se pojavljuje kao suštinsko vozilo svakog pravog umetničkog dela, bilo to delo mudraca ili pesnika, i što obojici daje snage, ali ih prisiljava da se okrenu u prošlost i da prošlost podignu do sadašnjosti, do jedno večno trajne sadašnjice. U pesnikovoj imaginaciji dolazi do spoja tj. jedinstva racionalnosti i iracionalnosti, čije se prividne suprotnosti ukidaju u dubljoj stvarnosti duše. To je jedinstvo koje određuje svaki ljudski život: čovek koji se osvrće za svojim životom vidi ga kao neraskidivo jedinstvo, uprkos svim prividno nerazrešivim suprotnostima kojima je on ispunjen. Ako umetničko delo teži da ,,novinu,, koja mu je poverena iskaže u okviru starih izražajnih sredstava i ako mu to čudo zaista pođe za rukom, rezultat tog njegovog nastojanja biće ,,mračnost” –  mračnost neposredne iracionalnosti, mračnost mističnog zanosa ili mračnost dubine u koju mnogi čitaoci ne žele da zarone.

Prorok ili vidovnjak, a time i veliki pesnik, svi oni govore mračnim jezikom. Oni ne moraju da tragaju za novim izražajnim sredstvima, oni bez oklevanja prihvataju tradicionalni jezik, iako on nije dovoljan za izražavanje ,,novoga” ali on u njihovim ustima prerasta u novi jezik, jer ono ,,novo” preneto je kod njih u naponu između reči, u neizrečeno i neizrecivo, u arhitektonsko. Onaj koji hoće da za umetnost iznalazi samo nova područja lepote, stvara senzacije, ali ne i umetnost. Umetnost nastaje iz slutnje o realnosti i samo na tom putu se ona uzdiže iznad dekoracije i kiča. Moji dani u drevnom gradu na planinama ponosnog Tadžikistana prolazili su u fantastičnoj interakciji sa ljudima koji su slutili da sam u njihovu zemlju došao po nešto što se ne može meriti rečima. Zaludno je bilo što sam svako malo pokušavao da citiram novootkrivenog pesnika i tako mojim domaćinima stavim do znanja da sam spreman za ,,pačiju školu.,, Oni su se jednostavno smejali i govorili da svako od njih ima u svojoj široj porodici bar jednog takvog koji recituje stihove, vrti se oko svoje ose i ne plaća račune. Kažu za njih da su neprilagođeni. Jednog dana sam se namestio i seo ispod zidina drevnoga grada gledajući u sliku gde se mitski Đamšida klanja Suncu i Mesecu. Pored nje je slika Rustama koji ubija zmaja. Rustam neodoljivo podseća na Svetog Đorđa. Iz dremeža me budi slepac sa tamnim naočarima i štapom kojim me je lupio po tabanima. Ja mu se izvinih što sam mu se našao na putu, ali mi on kaže da se ne izvinjavam jer on uopšte nije slep. Ja sam se začudio i pre nego što sam stigao da ga upitam zašto se pretvara da je slep on mi je sam odgovorio: ,,Slep sam za manifestacije ovoga sveta. Kada budem izašao pred Njega, onako velikog i istinskog, moje će oči tada istinski oslepeti, a On će mi onda vratiti vid.” Tada sam shvatio da je tako i sa pravim umetničkim delom. Ono zasenjuje čoveka do slepila, a potom ga čini vidovitim. U viru slika i fascinacija za koje više nisam znao kom periodu pripadaju Timurova poezija je došla kao ključ za razumevanje bar onoga što je pesnicima vekovima razdiralo dušu. Zuljfikarov se poistovetio sa Omarom Hajjamom i njegovim bolom zbog smrti Nizami Muluka, velikog vezira na dvoru Seldžuka. Ali, pesnik se poistovećuje i sa otrovnim nožem asasina koji po narudžbi ,,Starca sa planine” taj nož zabada u slabine Muluka. Veliki vezir služi Turcima, a oni u Hajjamovo vreme predstavljaju novu rasu u okrilju islama. Želeli su da vladaju islamskim svetom, a kao jedino sredstvo da to ostvare smatrali su veru lišenu slobodoumnih naučnika i filozofa. Zato su u svoju službu primali i plaćali poslušne trgovce šerijatom, pa su poltronski šerijatski pravnici i licemerni propovednici postali vrlo traženi i dobro plaćeni. Zuljfikarov jasno čitaocu stavlja do znanja da je on taj usijani nož koji para lažne proroke. Pesnik je ovde osvetnik Bajazida Bistamija i Mensura Al Haladža, dve blistave zvezde na nebu ,,neprilagođenih.,, Pesnik iscrtava novi duhovni sporazum. Radi se o novom duhovnom sporazumu od kojeg bi se nadalje dalo odmeravati šta je vrednost a šta nije. Timur Zuljfikarev je svestan da živi u trenutku koji je osamsto godina daleko od Hajjamovog doba, ali on izražava ogromnu napetost između dobra i zla koji kao neizdržljivi zaoštreni polovi suprotnosti ispunjavaju sva vremena kao i ovo današnje u kojima, opet, postoje zasebni ekstremistički karakteri. Zbivanja u kojima se odvija ljudski život, kolektivni kao i individualni, agregat je nebrojeno mnogih sistema vrednosti. I bez obzira da li ti sistemi stoje jedan pored drugog indiferentni i daleki, ili pak ratuju međusobno, čovek je stalno pod prinudom da sva ta različita stremljenja objedini u jedan jedini sistem koji je njegov sopstveni, da ih takoreći asimiluje u svoju vlastitu biologiju. I što su polovi sveta i polovi njihovih vrednosti razmaknutiji tim teži postaje zadatak i duševna situacija pojedinca, tim teže on izlazi na kraj sa dobrim i zlom koji su mu nametnuti. Jednim delom svoga bića čovek će uvek grešiti. No, ako se čovek ogreši o kompleksan sistem vrednosti kakav predstavlja ,,društvo,, njega će to isto društvo odbaciti, on će biti odbačen u sistem neprijatelja ,,društva” jer se predpostavlja da je taj čovek postupao prema zakonima opozicionog sistema.

 

,,Ptica koja tvrdi da izvorske vode nije,

Nek slobodno čitav život slanu vodu pije.”

                                                        Sufi izreka.